S tugom se opraštamo od našeg bivšeg kolege i ravnatelja Josipa Knausa, učitelja tjelesne i zdravstvene kulture i dugogodišnjeg ravnatelja naše škole. Nakon dva uspješna mandata na mjestu ravnatelja otišao je u mirovinu, ostavivši iza sebe snažan profesionalni i ljudski trag.

Pamti se po mirnoći, odgovornosti i poštovanju prema učenicima i djelatnicima te po predanom radu na razvoju škole i školskog zajedništva. Njegov doprinos našoj školi ostaje trajno upisan u njezinu povijest.

Iskrena sućut obitelji, prijateljima i svima koji su ga poznavali.

Sjećanje na Josipa Knausa

S dubokim poštovanjem i zahvalnošću prisjećamo se Josipa Knausa, dugogodišnjeg ravnatelja i djelatnika Osnovne škole Mirka Pereša. Svojim radom, smirenošću i ljudskim pristupom ostavio je snažan i trajan trag u životu naše škole. Bio je ravnatelj koji je slušao, razumio i povezivao, a učenike, djelatnike i školu vodio s iskrenom brigom i odgovornošću.

Njegova predanost odgoju i obrazovanju, kao i toplina kojom je pristupao ljudima, ostat će trajno u sjećanju svih koji su imali čast surađivati s njim i učiti od njega. Zahvalni smo na svemu što je dao našoj školi i zajednici.

Poštovana obitelji,
drage kolegice i kolege, dragi prijatelji,

danas se opraštamo od našeg ravnatelja i kolege. Ali prije svega, opraštamo se od čovjeka.

Obraćam se svima vama koji ste ga poznavali, a najviše se obraćam njemu, mom Šefu – tiho, s poštovanjem i zahvalnošću.

Njegov životni put bio je obilježen teškim trenutcima i ratnim okolnostima iz kojih je došao među nas u našu školu. Ta iskustva nisu ga slomila. Naprotiv, iz njih su se rodili duboko razumijevanje za druge, snažan osjećaj pravednosti i ona posebna ljudskost koja se prepoznaje u malim, svakodnevnim gestama. Iz svega što je prošao naučio je gledati i vidjeti čovjeka u svakome od nas – i to je bilo njegovo najveće bogatstvo.

Iz ratnih vremena donio je u našu školu ono najvrjednije: svijest o krhkosti života i potrebi da budemo jedni drugima oslonac. U svom radu nikada nije zaboravio čovjeka. Prema svojim zaposlenicima odnosio se s toplinom, poštovanjem i brižnošću, uvijek spreman saslušati, razumjeti i pomoći. Nikada se nije žalio. Uvijek je slušao.

Školu je vodio mirno i nenametljivo, ali sigurno i uz puno poštovanja prema svakome članu naše školske obitelji. Njegov autoritet nije proizlazio iz funkcije, nego iz povjerenja. Pamtit ćemo ga po riječima koje su dolazile u pravom trenutku: Ne talasaj i Narode, hoćemo li? Pamtit ćemo ga po podršci koja nije tražila objašnjenja i po osjećaju da – čak i u teškim danima – nismo sami. Pamtit ćemo ga po njegovom smijehu koji će nastaviti putovati s nama, baš kao uspomena u vlaku života.

Kada sam došla u školu, došla sam s malo iskustva i puno pitanja. Nije me poznavao, a ipak mi je od prvoga dana potpuno vjerovao. Dao mi je prostor i slobodu da radim, učim i rastem. Nikada me nije požurivao. Samo bi kucnuo na moja vrata, malo provirio i sa smiješkom pitao: „Ana, jel’ stižeš?“  Bez pritiska, bez žurbe. Pamtit ću ga po bezgraničnoj podršci i povjerenju u moj rad koji nisu tražili objašnjenja. Jednostavno je vjerovao. Njegovo povjerenje bilo je tiho, ali veliko. I upravo ono mi je davalo sigurnost i obvezivalo me da dam sve od sebe i da ga ne razočaram.

Za mene je bio najbolji ravnatelj. Zvala sam ga jednostavno – Šef. U toj riječi bilo je i poštovanja i bliskosti. Učio me ravnateljskom poslu i pripremao za njega iako toga nisam bila tada svjesna. On je znao. Učio me i naučio kako s ljudima. Kako ih prepoznati, kako slušati, kako dati priliku i ostati strpljiv. Kada pustiti, a kada ne popustiti. Bio je učitelj, oslonac i čovjek koji je snažno utjecao na moje profesionalno formiranje. Učio me ne samo kako raditi svoj posao, nego kako ga raditi ljudski. Zbog toga mu danas, iz srca, govorim hvala.

Kažu da „život ne mjerimo godinama koje smo proživjeli, nego tragom koji ostavimo u srcima drugih“. Njegov trag ostaje – u školi koju je vodio, u ljudima koje je dotaknuo i u vrijednostima koje je živio. Njegovo veliko srce ostaje dio ove zajednice i nastavlja živjeti kroz nas.

Smrt nije kraj. Ali jest rastanak. I nama koji ostajemo ostavlja tišinu, prazninu i tugu koju učimo nositi.Dno obrasca

Dragi naš ravnatelju, najdraži moj Šefe, hvala Vam na svemu što ste bili i što ste nam dali. Odlazite tiho, ali iza Vas ostaje toplina, zahvalnost i trajno sjećanje.
Počivajte u miru.

Anamarija Tuškan